Turističko-ugostiteljska škola Antona Štifanića Poreč

Željeli bismo da nam kažete nešto o sebi. Čime se danas bavite?

U Zagrebu sam završio gimnaziju. Bio sam sedam  godina časnik  ratne mornarice. Još kao gimnazijalac pisao sam uglavnom poeziju, tako da sam objavljujući poeziju i novinske članke pokrenuo prvi list u  svom razredu koji se zvao Čir. Tako sam od pomorskog časnika, postao novinar! 1968. godine postao sam profesionalni novinar. Bio sam novinar u Beogradu četiri godine, a neko vrijeme i glavni urednik Glasa Istre. Do sada sam objavio 15 knjiga poezije, eseja i kratke proze i  nekoliko romana, uglavnom o Istri. Sada, među ostalim, objavljujem novinske kolumne i publicističke tekstove.

Koliko imate prilike u svom poslu promicati toleranciju? Postoje li situacije u kojima je teško ustrajati na tome?

 Što se tiče tolerancije, u mojem se vremenu  puno koristio izraz „autohtoni Istrijani“, što bi značilo izvorni Istrijani. Ja sam se upravo zbog toga prvi javno pobunio jer je to samo jedan korak do rasizma. Treba svakoga gledati kao sebe i potruditi se shvatiti i prihvatiti one koji su na neki način drugačiji.  Trebamo se truditi naučiti kulturu i jezik svoga bližnjega s kojim smo u suživotu i onda svi zajedno naučiti i šire kulture. To čini našu dinamiku što rezultira tolerancijom jednih prema drugima. 

Postoji li nešto što je posebno obilježilo Vaš životni put?

Na mene je najviše utjecao Fulvio Tomizza, pokojni istarski pisac, bio mi je dobar prijatelj. Dobivao sam laskave kritike za svoja djela. Bio sam u snazi kao relativno mlad čovjek . Moj posao me je činio apsolutno sretnim i ispunjenim sve dok nisam pročitao knjigu „La maior vita“ , roman Fulvia Tomizze, koji govori o sudbini jednog zvonara crkve u Materadi, prepričava krvavo istarsko 20.stoljeće, s 2dva svjetska rata i dva vala emigracije koji donose različite jezike i različite kulture koje dominiraju. Kada sam pročitao tu knjigu, izgubio sam svo svoje samoljublje i  samosvijest. Izgubio sam svoj mir koji više nikada neću pronaći. Obilježio je moj život ne samo kao pisac nego kao i jedna iznimno moralna osoba.

Smatrate li da je Vaše područje rada dovoljno cijenjeno u društvu?Koje su, po Vama, ključne stvari koje čine čovjeka sretnim?

Što se tiče pitanja koliko je moj posao cijenjen, osjećam se gospodski, visoko poštovano i uvaženo. Radom sam postigao sve što sam želio i zato sam sretan i ispunjen u potpunosti.

Maida Zećiri i Barbara Jukić III.htt

Željeli bismo da nam kažete nešto o sebi. Čime se danas bavite?

U Zagrebu sam završio gimnaziju. Bio sam sedam  godina časnik  ratne mornarice. Još kao gimnazijalac pisao sam uglavnom poeziju, tako da sam objavljujući poeziju i novinske članke pokrenuo prvi list u  svom razredu koji se zvao Čir. Tako sam od pomorskog časnika, postao novinar! 1968. godine postao sam profesionalni novinar. Bio sam novinar u Beogradu četiri godine, a neko vrijeme i glavni urednik Glasa Istre. Do sada sam objavio 15 knjiga poezije, eseja i kratke proze i  nekoliko romana, uglavnom o Istri. Sada, među ostalim, objavljujem novinske kolumne i publicističke tekstove.

Koliko imate prilike u svom poslu promicati toleranciju? Postoje li situacije u kojima je teško ustrajati na tome?

 Što se tiče tolerancije, u mojem se vremenu  puno koristio izraz „autohtoni Istrijani“, što bi značilo izvorni Istrijani. Ja sam se upravo zbog toga prvi javno pobunio jer je to samo jedan korak do rasizma. Treba svakoga gledati kao sebe i potruditi se shvatiti i prihvatiti one koji su na neki način drugačiji.  Trebamo se truditi naučiti kulturu i jezik svoga bližnjega s kojim smo u suživotu i onda svi zajedno naučiti i šire kulture. To čini našu dinamiku što rezultira tolerancijom jednih prema drugima. 

Postoji li nešto što je posebno obilježilo Vaš životni put?

Na mene je najviše utjecao Fulvio Tomizza, pokojni istarski pisac, bio mi je dobar prijatelj. Dobivao sam laskave kritike za svoja djela. Bio sam u snazi kao relativno mlad čovjek . Moj posao me je činio apsolutno sretnim i ispunjenim sve dok nisam pročitao knjigu „La maior vita“ , roman Fulvia Tomizze, koji govori o sudbini jednog zvonara crkve u Materadi, prepričava krvavo istarsko 20.stoljeće, s 2dva svjetska rata i dva vala emigracije koji donose različite jezike i različite kulture koje dominiraju. Kada sam pročitao tu knjigu, izgubio sam svo svoje samoljublje i  samosvijest. Izgubio sam svoj mir koji više nikada neću pronaći. Obilježio je moj život ne samo kao pisac nego kao i jedna iznimno moralna osoba.

Smatrate li da je Vaše područje rada dovoljno cijenjeno u društvu?Koje su, po Vama, ključne stvari koje čine čovjeka sretnim?

Što se tiče pitanja koliko je moj posao cijenjen, osjećam se gospodski, visoko poštovano i uvaženo. Radom sam postigao sve što sam želio i zato sam sretan i ispunjen u potpunosti.

Maida Zećiri i Barbara Jukić III.htt